Ako sam išta imala poriv ukrasti, bio je ovaj podnaslov gore, tako naivna i bezazlena mjera vremena, a opet jedina opipljiva. Šta znači vama 2016, nema objektivnosti u toj brojci, samo individualni trag. I sviđa mi se tako mjeriti vrijeme, po nečemu nama značajnom u toj godini. Na kraju, tako se vrijeme oduvijek računa, … BC knows.
Piranesi je oda samodostatnosti sa čitavim svijetom mora u interijeru, sa kipovima ideja i blaženstvu zaborava, sve vezeno najljepšom rečenicom.
I nije ni estetika u tom svemu toliko privlačna, koliko taj osjećaj povratka, ne, prije dolaska, odlaska, nečega da pustite glas: vrati me u raj…
Sama postavka dvorana poplavljenih morem, s bezbrojem kipova i ptica koje su se iznenada pojavile, tragova koje sami sebi ostavljamo da se vratimo ili odemo je tako sjetno postavljena da budi osjećaj najljepše melanholije i onog škakiljanja u nozdrvama pred plač.
Ali, dosta o Carceri d'invenzione, želim reći nešto drugo, da, želim reći da je taj poriv u čovjeku, da kaže za nešto da je lijepo, toliko uskraćen nekad sagovornikom, nekad samoćom, nekad zaboravljen. A, mislim, ne, znam, da je on toliko ključan, ta katarza, kad vidite nešto lijepo, da to riječima, nečim osvjedočite, da se prosto divite nečemu što je vaš unutrašnji svijet prepoznao kao važno, jer.