Žrtva no more

Plahovitost je lekcija koje se moramo odučiti, a racionalnost lekcija koju moramo naučiti. Pogoršava stanje analitika koja se na krilima emocije a plasiranim političkim medijem, i našim i komšijskim, toliko zahukta da nas provoda i po nekim sintezama sigurnim korakom vodi u blještavi i sjajni svijet paranoje gdje smo neka vrsta žrtve. Ta žrtva uživa u tom omalovažavanju i želi se na sve raspoložive načine kupati u lokvi krvi samoispravne patnje i boli, a nad kojom će počinitelji shvatiti koliko su pogriješili i pokajnički se nama vratiti u zagrljaj. Ja neću da moje dijete za dvadeset godina kukumače kako je nekakva žrtva i da traži i moli pokajnički zagrljaj od krvnika, ja hoću da je on, i sva djeca u BiH, dostojanstven i pametan i da zna raspoznati čovjeka od katila. Hoću da se mi sami izliječimo svojim sjećanjem, meni ne treba nazor deklaracija, niti zavrtanje ruke katilu da se on pokaje, nek’ truhne u svojoj duši, nek’ nas nikad više i ne spomene, što će on nas spominjati, krvnici nama ne trebaju, nama trebaju ljudi. Ljudi ljudima trebaju, krvnici ne trebaju nikom. Šta će nama to? Zašto nama treba da nam krvnik kaže da smo mi žrtve? To je dupli oksimoron. On je u svojim postavkama krvnik, a mi, mi, ba, nismo žrtve. Mi smo preživjeli, a preživjeli su i ti ljudi našim sjećanjem, našim dovama. Mi trebamo svoje rane u svojoj tišini isplakati, ozdraviti, našu djecu odgajati da ne budu krvnici i da se sjećaju sa svim ljudima koji to u duši osjećaju, a svijet, svijet će se nastaviti okretati, sa svima nama skupa.